GORAN PETERCOL / SILVO ŠARIĆ – “Tête à tête” (U četiri oka) -izlozba u Francuskom paviljonu

Poštovani,

otvorenje izložbe GORAN PETERCOL / SILVO ŠARIĆ – “Tête à tête” (U četiri oka) održat će se u četvrtak, 21. studenog u Francuskom paviljonu s početkom u 19 sati. Izložba je otvorena do 30. studenog, radnim danom i subotom od 12 do 20 sati.

Naslov izložbe “Tête à tête” (u slobodnom prijevodu Licem u lice ili U četiri oka) naznačuje okolnosti u kojem je nastala izložba dvojice umjetnika, Silva Šarića i Gorana Petercola. S jedne strane suočeni sa striktnim pravilima privremenog useljenja u zaštićeni prostor Francuskog paviljona, a s druge s međusobnim usklađivanjem u pronalaženju rješenja. Vertikala je izazovna ali čini se nesavladiva zbog nemogućnosti vješanja na strop. Savršeno kružni oblik prostora (unutarnji promjer 28 m, površine 615 m2) izvorno zamišljen kao izložbeni prostor, doziva ideju kruženja i preplitanja. Nema sumnje da je najvažnija karika međusobno uvažavanje, jednog prema drugom i spram prostora samog – nema uboda, ni trvenja, samo blago odmicanje, ponekad naslanjanje. Vrlo brzo postane jasno da je za izlaganje u paviljonu nužno prijateljevati, da je pravilo igre meko dodirivanje – arhitekturu treba ostaviti po strani, djelovanje preseliti u zračni trbuh paviljona.

Tako Šarić i Petercol polaze od teme ograničenja. Rade u prilog pretpostavci da umjetnik ne radi iz slobodne volje nego po nužnosti. Podbadaju tvrdokorni mit o bezgraničnoj slobodi stvaranja umjetnosti (i umjetnicima kao slobodnim ljudima?). I sklapaju ugovor o nenapadanju: razmišljaju pragmatično – kako zabranu okrenuti u prednost, iskoristiti ono što tu već postoji – uhvatiti svjetlo kojeg ovdje ima na pretek – ostaje samo pitanje kamo ga smjestiti, jer, hoće li se vidjeti? Da li ga sakriti?

Preslikavajući situacije iz stvarnog života u kojem rješavanje zadataka i preskakanje prepreka predstavlja skoro pa svakodnevni trening, odlučuju se za princip mekog pristupa u radu sa svjetlom i site-specific formom koju razvijaju kroz nekoliko postupaka: svjetlosnim projekcijama, prenošenjem formi s jedne na drugu površinu (refleksije svjetla iz reflektora, projektora ili zrcala). Zalažu se za prevladavanje svakovrsnih zapreka tako što izazivaju ustaljene načine gledanja na stvari: umjesto da ih se riješe, prisvajaju zatečeni izložbeni inventar kao dio svojih radova (stalci, ogledalo), a situaciju ograničene slobode u radu iznose suzdržano i konstruktivno, kroz same radove – Šarić u opisu rada Maksimalna blizina navodi: dva magneta postavljena su tako da im se polovi odbijaju i u takvom odnosu oni su najbliže što mogu biti. Ta misao proizlazi iz zaključka da općenito stvari koje izgledaju kao posljedica slučajnosti, to uistinu nisu. Baš kao što magneti ne mogu dalje od svoje maksimalne blizine, tako je teško ne ići maksimalno daleko i dotaknuti zid paviljona. Na tu se misao nadovezuje Petercol radom Na podu udvostručena sjena stiliziranog oblika, u kojem staklo na zid naslanja pomoću jastuka.

Jasno da nisu svi radovi proizišli iz propisanih pravila djelovanja, neki su nastali iz mnoštva senzacija u prostoru – akustike, oblika i refleksija. Šarić reagira na intenzivno djelovanje svjetla pa se u radu Lom osvrće na optički fenomen refrakcije (privid loma na čvrstim stvarima koje prolaze kroz tekućinu), i to tako što olovku u čaši doista lomi i stvara privid da je uronjena u vodu. Percepcijsku zbrku proizvodi s namjerom da poljulja promatrača i uskrati mu očekivani rezultat.

Petercol reagira iz svoje učestale prakse razmišljanja o međuprostoru, zoni zaštićenoj od pogleda većine i nasumice se odlučuje za neobjašnjiv čin – u monumentalnom, geometrijski čistom, dvoranskom paviljonu traži skrovito mjesto – ugao kakvog u prostoru nema, jer je tlocrt paviljona okrugao. Kako bi ga dobio, izrađuje objekt od drva u kojeg smješta stolac i osvjetljava ga (Udvostručeni zid i međuprostor).

Birajući svjetlo kao prikladan medij za politike nedodirivanja, obojica se dovijaju kako napraviti svjetlosni rad unutar arhitekture u kojoj prirodno svjetlo dominira. Neočekivano, Šarić postavlja Crnu sliku, dvostruku dijaprojekciju koja funkcionira prema nepisanom pravilu vidljivosti – određenu površinu vidimo na temelju kontrasta s okolnim prostorom – tako svijetli rubovi fotofilma projicirani na zid omogućuju da crno polje (crna slika) između njih, postane uočljivo.

Gdje počinje a gdje završava umjetnički rad, kao i pomicanje granica izvan onog na što smo naviknuti, nezaobilazno je pitanje u situacijama poput ove. Petercol bi rekao da treba djelovati u datom trenutku, što ističe dvaput: radom Udvostručeno privlačenje gdje objekt (magnet na podu) i rasvjetno tijelo (izvor svjetlosti) postaju cjelina i zajedno čine rad, suprotno nepisanom pravilu da rad i njegovo osvjetljenje nemaju suštinske veze jedan s drugim (svjetlo služi radu da bude vidljiv); slično vrijedi za rad Simetrija u kojem stupa u odnos s podnim poklopcem koji služi pokrivanju ulaza u skladišni prostor. Umjesto da ga ignorira i zaobiđe, on ga želi učiniti još vidljivijim: njemu nasuprot postavlja plohu linoleuma jednake veličine, a odvaja ih pomičnim stalkom iz kućnog inventara. Higijena ponašanja navodi ga na razmišljanje: i otvor i skladište i stalak i umjetnički rad – sve je jednako bitno!

Objektom Blizu i daleko Šarić se vraća njegovoj omiljenoj temi ambivalencije vidljivog i nevidljivog. U vrlo jednostavnom asamblažu na postamentu, zrcalo obavlja dvojaku funkciju – istodobno zakriva pincetu i otkriva njen skriveni dio. Ujedno i otvara pogled (reflektira) u izložbeni prostor kojeg nismo u mogućnosti vidjeti dok gledamo u rad na postamentu. U prvi plan postavlja njemu zanimljiv proces otvaranja pogleda izvan samog objekta kojeg gledamo.

Motivirani pronalaskom neočekivanih rješenja obojica se bave percepcijom. Šarić je zaokupljen trenutnim gledanjem i što sve ono može proizvesti (neizvjesnost i varljivost čina gledanja, kao i čvrste forme), dok Petercolova primarna zanimacija ostaje kako progledati, probuditi nevino oko koje gleda mimo navike da umjetnost (rad) odvajamo od onoga što to navodno nije (‘ko kaže da ne može biti?). (Predgovor, Sabina Salamon)

BIOGRAFIJE

GORAN PETERCOL

Rođen je 1949. godine u Puli. Diplomirao je 1975. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, izlaže od 1975. Predstavljao je Hrvatsku na Bijenalima: u Sao Paolu (1994), Veneciji (1995) i

Istanbulu (1995). Sudjelovao je na međunarodnim izložbama poput Trigon ’89 (Aktuelle Kunst), Trigon ‘92. (Identität : Differenz, Eine Topographie der Moderne 1940-1990) u Grazu; Translucent Writings, Neuberger Museum of Art at Purchase, New York (1994); Kommentar zu Europa 1994, Museum Moderner Kunst Stiftung Ludwig, Vienna (1994); Honey&Blood, Essl Collection, Klosterneuburg, Vienna (2003); In the Gorges of the Balkans, Kunsthalle Fridericianum, Kassel (2003); Light Art from Artificial Light, ZKM, Karlsruhe (2005); Unlimited, Art Basel, Basel, (2009); Negative Space, ZKM, Karlsruhe (2019.). Više je puta samostalno izlagao u Galeriji Grita Insam u Beču i Galeriji Gregor Podnar u Berlinu i Beču te ifa-Galerie u Bonnu (1998); Galerie Stadtpark u Krems an der Donau (2022). Retrospektivno je izlagao: crteže (Bez struje) u Gliptoteci HAZU u Zagrebu (2006.); Predmeti, Klovićevi dvori u Zagrebu (2011.) i Ne brini o poetici, ona će doći sama u MMSU u Rijeci (2019.). Živi u Rijeci i Rovinju.

SILVO ŠARIĆ

Rođen je 1965. godine u Puli. Diplomirao je skulpturu na Odsjeku za likovnu kulturu Pedagoškog fakulteta u Rijeci 1990. Od 1991. do 1998. godine, živio je i radio u Rimu. Kao dobitnik Arts Link stipendije boravio je na studijskom boravku u New Yorku i Bostonu 1998. godine. Od 1998. zaposlen je pri Hrvatskom restauratorskom zavodu, a od 2008. do 2012. radio je kao vanjski suradnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti Rijeci. Član je HDLU-a Istre. Za svoj rad dobio je više nagrada i priznanja.