Kultura

Izložba “Prisluškivanje” autora Tonija Meštrovića otvara se u petak, 8. prosinca u Galeriji SC s početkom u 19 sati. Izložbu pogledajte do 21. prosinca, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.Zvučnost nadzoraSustav nadzornih kamera izraženo je nespektakularan. Nevidljiv je i nečujan, a iritantan i turoban automatiziranom prisutnošću procesa koji jedino što čini jest bilježenje identičnog kadra određenog prostora. Prateći njegov linearni tijek u realnom vremenu kamera je najčešće uperena u prozaičnu i monotonu sliku, osim, ako se ne odvije ilegalna ili neka druga intrigantna radnja. Uobičajeno prevladava nepromjenjivost rutine prostora i aktivnosti koje se kontrolira. Toni Meštrović, umjetnik usmjeren na medije videa i zvuka, u jednoj od serija kojima se bavi u posljednjih pet godina preispituje estetiku nadzorne tehnologije, i to one analogne koja zbog svoje zastarjelosti iščezava. Razradom mogućnosti njenoga alternativnog korištenja istražuje izravni prijenos zatvorenog sustava videonadzora, uz njega vezan fenomen beskonačnosti i interakciju s publikom, te eksploatira mogućnost ostvarivanja anomalija i postizanja začudnih efekata, bilo da se to odnosi na njezinu sliku, zvuk ili oboje. Posrijedi su radovi Hakiranje sustava, 2018., Samokontrola, 2020., Nadziranje nadzora, 2020., Evidencija, 2021., Umetanje, 2022., Presretanje, 2022. Ta su djela hommage začetnicima video umjetnosti, a referiraju se i na suvremene vizualne umjetnike i umjetnike zvuka koji eksperimentiraju s analognom ili digitalnom videoslikom i zvukom u rasponu od Nam June Paika do Ryojija Ikede. Toj se niski pridružuje djelo Prisluškivanje, prvi puta izloženo 2022. godine u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Ono je jedini rad iz ciklusa koji odlikuje hibridan pristup u vidu korištenja i analogne i digitalne tehnologije. U njemu umjetnik koristi fizičku opremu nadzornog sustava kombinirajući videokamere, analogne TV monitore i njima osobite vrste smetnji na slici, s današnjim standardnim aktivnim zvučnicima, softverom, računalom i digitalnom estetikom zvuka. Meštrović se odmiče od nijeme nadzorne video slike dopunjujući je zvukom, koji se u javnim sustavima nadzora najčešće ne koristi. On ne samo da je prisutan, već ima dominantnu ulogu jer je nadzorna infrastruktura nadograđena zvučnicima. Ishodište zvuka je u transformaciji samoga sebe u vizualni prikaz – u apstraktnoj videoslici koju dvije kamere preuzimaju s dvaju monitora. Ovdje autor čini značajan obrat kojim proširuje i prespaja medije zvuka i slike tako što videosignale iz kamera obrađuje kroz miksetu, ali kao audiosignal. Preciznije, videosliku šalje kroz audioulaz, čime ona postaje audiosignal. Tim temeljnim krivim spajanjem signala slika postaje zvuk koji se kroz dvanaest kanala prenosi u isti broj zvučnika i oprostoruje stvarajući zvučni ambijent. Zbir razdijeljenih zvukova sa zvučnika vraća se potom u monitore kao audiosignal kroz videoulaz, čime se postiže zatvoreni krug stalno ponavljajućeg procesa. Iz tih razloga autor kamere zorno interpretira kao dva uha koja se ponašaju “kao oko koje sluša… i prisluškuje sama sebe”, a monitore poetično kao “dvije polutke mozga koje sanjaju same sebe”. Neispravna upotreba tehnologije u umjetničkome djelu, što podrazumijeva da nije u skladu s njezinom uvriježenom funkcionalnom svrhom, dovodi do nestandardnog poremećaja ili kratkog spoja koji se čuje i vidi kao kontinuirano titranje. U toj se formi percipira zvučanje prevođenja slike u zvuk i vidi promjena zvuka u sliku. U zvučnome spektru, koji nije sintetiziran i nema mnogo tonske modulacije, razvija se zujanje vibrantne teksture, dok se na monitorima pojavljuju impulsi u obliku crno-sivo-bijelih treperavih horizontalnih linija ujednačenog ritma, kojima videoslika osvjetljava prostor. Ritam slike monitora usklađen je s onim zvukova jer je to njegova vidljiva inačica. U kontinuiranoj pretvorbi slike u zvuk i zvuka u sliku, u kojem nadzor i kontrola postaju vizualno i zvučno apstraktni, publika prolaskom ispred kamere ima na nju učinak koji je zamjetan, ali nije ekscesan. Štoviše, unatoč tome što modificiraju šumove i titranje slike, sudionici audiovizualnog ambijenta naprosto se utope u njegovu apstraktnost. Meštrovićeva taktika pogrešnog spajanja i pretvaranja jedne apstrakcije u drugu, te nanovo apstrahiranje apstrakcije, proizvodi učinak postavljanja pitanja o mjestu subjekta koji ima minornu važnost u interferiranju s tehnologijom, jer na sustav ne utječe mnogo, a pogotovo ga ne remeti. U takvom sustavu subjekt nije moguće učiniti vidljivim ili mu omogućiti da pruži otpor. Apstrahiranjem nadzornog sustava umjetnik ističe njegovo bitno određenje koje se odnosi na činjenicu da je to zatvoreni sustav koji snima i reproducira zadano te ga ništa ne može ugroziti. Meštrovićevo istraživanje nadzora neizbježno ga postavlja kao još uvijek vrlo značajnu temu bez obzira na uvriježenost i naviknutost na različite tipove kontrole u svakodnevici koji su postali konvencija izmaknuta iz područja zabrinutosti za dobrobit i vlastitost subjekta. Nadziru se fizički i virtualni, javni i osobni prostori i tijela putem identifikacije lica, uha, glasa, šarenice, mrežnice, zubala, vena na dlanu, mreže krvnih žila na licu i tijelu, mirisa, hoda, DNK, praćenjem aktivnosti na internetu, prisluškivanjem telefona itd. Nadgledanje se provodi i posredstvom sustava samonadzora kojim se dobrovoljno dijele podaci, recimo na društvenim mrežama. Subjekt postaje objekt koji se analizira, obrađuje, dio je statistika, tržišno je primjenjiv i isplativ. Sve to rasteže, a naposljetku i rastapa granice između intimnog, privatnog i javnog. Autor omogućuje da se to vidi i čuje, to stanje apstrahiranosti subjekta u signal ili podatak. Eksperimentalnom estetikom ukazuje na to da je nadzor mehanizam normiranja kroz pasivni-agresivan sustav kontrole. Ne adresira izravno etički kontroverzna pitanja nadzora, no ne izostaju asocijacije na Kinu, u kojoj je prema tvrtki Comparitech na 1000 stanovnika postavljeno 439,07 kamera, tj. gotovo jedna nadzorna kamera na dva stanovnika, ili na Hyderabad s 83,32 kamere, Moskvu sa 16,88, London s 13,21, Los Angeles s 10,27 kamera na isti broj građana. Dovodeći estetiku nadzora na apstraktnu razinu, Toni Meštrović u Prisluškivanju izvrće težište s vidljivog na nevidljivo, s prepoznatljivog na neprepoznatljivo. Time uobičajeno neprimjetan zvuk, kao i pulsirajuća svjetleća slika, razgolićuju i čine osjetilno opipljivim ono što se inače ne zamjećuje – da je sustav nadzora uvijek aktivan, koja god bila manifestacija audio ili vizualnih elemenata. Zvučna i vizualna izokrenutost u djelu nije metafora nego podsjetnik o sveprisutnosti nadzora i samonadzora. Rad podastire nove vrste nadzorne jednoličnosti i nove odnose koji se postižu u zatvorenom krugu neodvojivih transformacija pokretne slike u zvuk i obratno. To je ekspresivna jednoličnost s naznakama promjene koja oživljava dosadu statične slike kamera i prevodi je u sofisticiran umjetnički događaj koji se temelji na zvuku. Zvuk koji proizvodi ambijent trzajući je i nelagodan, što je izravno povezano s konceptom prisluškivanja kao tajnog i neupadljivog praćenja. Prisutnost i učinci nadzora nužno bi trebali proizvesti osjećaj odbojnosti, uznemirenosti i stanje tjeskobe. Nelagoda u djelu služi kao upozorenje koje potiče na informiranje, oprez, kritički pristup ili angažirano djelovanje spram nedodirljivih sustava kontrole, bilo da posjeduju ljudski ili tehnološki oblik. (predgovor, Sunčica Ostoić) BIOGRAFIJAToni Meštrović, (Split, 1973.), diplomirao je 1999. na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje se bavio grafikom, skulpturom i instalacijom. Zbog interesa za elektroničke audiovizualne medije 1997. studira Video/Digital Imaging na International Sommerakademie für Bildende Kunst u Salzburgu. 2004. završio je dvogodišnji postdiplomski studij za Medienkunst na Kunsthochschule für Medien Köln. Od 1992. aktivno sudjeluje na skupnim i samostalnim izložbama te video festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi u Rijeci i Kaštelima a predaje na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Odsjek za film i video. url: www.macaknara.hr